Posmatrajući čitav taj neukusni, ali vrlo razotkrivajući performans, to pozorište sjenki i lutaka, to licemjerno pretvaranja i glumatanje, čini se da bi, umjesto rupa po zidovima, članovi frankenštajn koalicije prije trebali začepljivati zjapeće rupetine u vlastitom znanju, srcu i glavama.
Srđan Mandić bivši je ministar komunalne privrede i infrastrukture Kantona Sarajevo koji je ministrovao za vrijeme frankenštajn koalicije, a čiji je mandat ostao obilježen kapitalnim projektom začepljivanja, kako ju je tada Mandić nazvao, “jezive rupe” promjera pola metra u zidu korita rijeke Miljacke.
Zvuči nevjerovatno, ali Mandić se, ničim izazvan, na društvenim mrežama pohvalio velikim poduhvatom betoniranja nečega za šta se na kraju ispostavilo da nije rupa, pogotovo ne jeziva, već tek ispust koji služi kao prevencija od poplava te koji se tu nalazi još iz doba Austro-Ugarske, iz vremena kada je korito sagrađeno.
Možda je takav blam razlog zašto se traumatizirani Mandić ovih dana po portalima susjednih država ipak radije sjeća svoje mladosti umjesto svojih ministarskih dana. No, trauma je i dalje prisutna jer Mandić rezignirano tvrdi da je “ostao pomalo prevareni Jugoslaven”. To i ne bi bilo sporno da Mandić glavne krivce za raspad jugoutopije te početak rata ne vidi u “anonimusima, ljudima koji su netom izašli iz zatvora, bilo zbog nekih političkih procesa, bilo zbog privrednog kriminala”, a koji su “iznenada postali gospodari naših sudbina i života”.
Naravno, jasno je da Mandić misli na Aliju Izetbegovića, pogotovo jer u istom pasusu ponavlja već stotinu puta raskrinkanu laž o “zlatnim kašikama”. Poredeći prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, koji je u komunističkom sistemu robijao zbog “nekih političkih procesa”, s Radovanom Karadžićem, koji je robijao zbog “privrednog kriminala”, Mandić zapravo najbolje pokazuje svoja istinska politička gledišta.
Ovakva vrsta poređenja i izjednačavanja simbola odbrane države i simbola njene nezavisnosti s ratnim zločincima izazvala je burne reakcije u javnosti, od kojih su neke bile i sasvim očekivano neumjerene i neprimjerene, a što je opet iskoristio Elmedin Konaković kako bi amortizirao Mandićevo razotkrivanje. Konaković, koji se već ranije samoproglasio jedinim autentičnim političkim hodočasnikom na “Alijinom putu”, pokušao je, po oprobanom receptu tragičnog Nedžada Latića, od anonimnih komentara na internetu izmisliti čitavu hajku na ugroženog Mandića, i to hajku organiziranu od “SDA mašinerije”.
Pritom se pozvao na Mandićevo učešće u Armiji RBiH kao krunski dokaz njegove valjanosti i ispravnosti, valjda zaboravljajući da je privilegiju učestvovanja u odbrani Bosne i Hercegovine Mandiću osigurao upravo politički kurs Alije Izetbegovića, kojeg Mandić danas brutalno vrijeđa i izjednačava s ratnim zločincima. No, Mandićev revizionizam nije zasmetao Konakoviću, a koji je navodno danas jedini reprezent ideje i politike Alije Izetbegovića, da najavi Mandića kao novog načelnika Općine Centar, i to uz poklik “ako Bog da”.
Posmatrajući čitav taj neukusni, ali vrlo razotkrivajući performans, to pozorište sjenki i lutaka, to licemjerno pretvaranja i glumatanje, čini se da bi, umjesto rupa po zidovima, članovi frankenštajn koalicije prije trebali začepljivati zjapeće rupetine u vlastitom znanju, srcu i glavama. /M. Drnišlić/Stav
